Nakon povratka iz Bagdada krajem 1975. godine bile su pripreme za izbore u Islamskoj zajednici na nivou SFRJ, kao i na nivou Odbora. Izbori su kao i svi izbori bili interesantni. Kod nas koji smo počeli da radimo kao mladi vjerski kadar izbori su bili nešto što smo jedva čekali, jer smo smatrali da putem izbora i dovođenjem novih ljudi u Odbor promjene koje smo željeli mogle su se desiti kako bi se stanje muslimana poboljšalo, i u materijalnom i u vjerskom pogledu.
Promjene ka boljem su bile potrebne u kadrovskom smislu jer su pojedini ljudi dugi niz godina bili članovi Odbora Islamske zajednice i bili su prezasićeni učešćem u radu Odbora, pa se stvarala statična i troma atmosfera u radu. Ljudi u Odboru su bili povezani interesima. Veliko ahbapstvo, prijateljstvo, poznanstvo pravilo je jezgro koje je bilo pomalo začahureno i ličilo je na ustajalu vodu, a stanje po pitanju vjerskog života i finansijskog poslovanja se nije mijenjalo, a vakufska imovina je tada bila velika. Moralo se nešto mijenjati, jer druge nam nije bilo.
Mladi vjerski kadar, među njima i ja, uključio se vrlo aktivno u predizbornu kampanju, koja nije bila ove vrste kao što danas poznajemo predizborne kampanje, ali je bila kampanja. U kampanji je bilo i niskih udaraca i podmetanja jer je postojao strah od mladih kadrova. Dva razloga su bila za taj strah. Prvo je bio strah od mladih, a drugo strah da Islamsku zajednicu ne preuzmu ljudi koji nisu sa „ove kaldrme“. Mi to nismo radili iz nekakvog hira i da bismo imali nekakvu vlast, jer Odbor nije imao nikakvu vlast, već smo željeli da poboljšamo stanje u Islamskoj zajednici.
Teško nam je padala priča u kojoj su pokušavali da nas kod komunističkih vlasti okvalifikuju kao opasnost po državu i opasnost po bratstvo i jedinstvo. Meni kao učeniku Gazi Husref-begove medrese i nekome ko je u porodici vaspitavan bez ikakvog opterećenja, u čijem sistemu vrijednosti ima samo podjela na dobre i loše ljude, to je mnogo smetalo. Mi smo kao učenici Medrese vaspitavani u duhu islama i takve podmetačine su mi smetale. Mogao je bilo ko biti patriota i za bratstvo i jedinstvo, ali kao mi iz Medrese nije mogao biti niko, jer smo mi iz vjerskih pobuda bili čuvari bratstva i jedinstva.
Tražio sam tada, pred izbore, prijem kod predsjednika Izvršnog savjeta Skupštine opštine, jer vlast nije samo miješala prste, već je dirigovala ko će u Odboru biti član. Tadašnji predsjednik rahmetli Asim Krlić me primio. Koliko sam mogao zaključiti on je bio ateista, ali vrlo otvoren i spreman za razgovor i na mene je ostavio dobar utisak. Rekao mi je: „Batkice, vodi se ovdje računa. Čovjek sa ove kaldrme mora da je predsjednik Vakufa. Mora da je iz čaršije, da poznaje ljude i mentalitet. Mi moramo da vodimo računa o bratstvu i jedinstvu.“ Tom rečenicom me je dirnuo i uspio da me isprovocira i ja sam mu rekao: „E dragi druže Asime, možete osporavati da neko nije sa kaldrme i iz ove čaršije, ali govoriti da neko nije za bratstvo i jedinstvo i da to bude razlog za diskvalifikaciju, ja se ne slažem sa tim. Vi niste ništa jači i bolji patriota ove države nego što smo mi koji se vaspitavamo i školujemo u Sarajevskoj medresi.“ Razgovor je bio mučan, ali i poučan, jer sam shvatio da je sve u rukama Partije i da nije sve onako kako se mi dogovaramo i odlučimo, već da će odlučiti neko drugi.
Nisam išao da njega molim da ja budem predsjednik Odbora, to mi na pamet nije padalo, već sam išao da mu kažem da mi protežiramo i podržavamo čovjeka koji je bio jako obrazovan i koji je radio u državnoj firmi. Forsirali smo da predsjednik Odbora bude Nazim Jusović. On je bio službenik Službe društvenog knjigovodstva (SDK), viši finansijski inspektor, koji je završio Gazi Isa-beg medresu prije rata u Novom Pazaru i bio jedan od najboljih učenika te medrese. Klanjao je, bio je musliman, ali nije radio u Islamskoj zajednici već u državnoj službi. Zahvaljujući angažmanu mladih vjerskih službenika Nazim Jusović je ušao u najuži izbor za člana Odbora, jer se iz redova članova Odbora birao i predsjednik.
Kada je trebala da se donese odluka ko će da bude predsjednik Odbora, došao je predsjednik Starješinstva iz Prištine Smail Hakija da prisustvuje sjednici. Sjednica je zakazana za popodne u staroj zgradi koja se nalazila uz zgradu Islamskih ustanova, tadašnji hotel „Beograd“. Mislili smo da je stvar završena jer smo imali većinu koja će glasati za Nazima Jusovića, ali me je Nazim pozvao prije sjednice i rekao mi: „Ja ne mogu da prihvatim da budem predsjednik Odbora. Pozvao me je moj direktor, a njemu su naredili iz Opštinskog komiteta da ja ne mogu biti paralelno službenik u državnoj službi i predsjednik Vakufskog odbora. Rečeno mi je da izaberem šta ću.“ Funkcija u Odboru je bila volonterska, neplaćena, i normalno je bilo da on neće prihvatiti kandidaturu. To me je pogodilo i mislio sam da je naš trud propao i da mi mladi ne možemo ništa postići na ovoj sjednici.
Na sjednici Odbora Nazim je ustao i ispred predsjednika Starješinstva saopštio svoju odluku. Nije ispričao razlog, a predsjednik Starješinstva ga je upitao ima li on neki prijedlog ko bi mogao da bude predsjednik Odbora? Grupa starijih službenika je forsirala čovjeka koji je u moralnom i u svakom drugom pogledu bio pošten i jako fin čovjek, ali u je to bio čovjek u godinama koji nije imao energije da napravi bilo kakav pomak i preokret. Mi mladi smo se zalagali da samo on ne bude izabran, a Nazim je rekao: „Ja predlažem mladog imama efendiju Hajra Tutića.“ Ja nisam znao šta će on da kaže i za mene je to bilo iznenađenje. Shvatio sam to kao provokaciju i da Nazim hoće samo da se otarasi problema. Ja sam oštro reagovao i rekao: „Nazime, ti ako nećeš da prihvatiš obavezu, nemoj mene da provociraš. Ja za to nisam spreman. A ne želim ni da izađe da je čitava ova dosadašnja borba bila da sam se ja borio za sebe.“
Stvorila se nezgodna situacija. Svi koji su mislili da mi mladi možemo da budemo opasnost, oni koji su štitili „državni interes“, mislili su da je to rizično. Svaka promjena je bila rizična kao što je i sada. I danas imamo takva mišljenja i ponašanja. Dolazak našeg Glavnog muftije je od samog početka za nekoga predstavljao potencijalnu opasnost zato što čovjek radi nešto što je progresivno, napredno, jako i drugi ne mogu da ga prate.
Diskusija je bila žučna i oštra i tada se za riječ javio Vehbija-ef. Hodžić i rekao: „Ja se potpuno slažem da predsjednik Odbora bude Hajro Tutić. On je mlad, perspektivan i učit ćemo ga. Moramo mladima da prepuštamo, od starih haira nema.“ Smail Hakija je ustao i rekao: „I ja se slažem da Hajro bude predsjednik Odbora.“ Tada sam i izabran. Bilo je to 1. januara 1976. godine.
Bilo je vrlo teško. Para nismo imali, a imali smo još dvojicu-trojicu mladih imama koji su zaposleni, a nisu primali platu iz Odbora već šta im se pokupi u džematu. Imali smo vakufske imovine, ali su kirije bile male i nismo ih mogli povećavati, a zakupci ni to nisu plaćali, već su dugovali.
Prihvatiti funkciju bilo je rizično, ali sam odlučio da, uz Allahovu dž.š. pomoć i uz pomoć ljudi iz Odbora, krenemo ispočetka. Sastav Odbora je bio jako dobar. Sve sami ugledni ljudi iz čaršije koji su bili autoritet. Ne mogu se sjetiti baš svih imena i neka mi halale, ali se sjećam da su bili tu Daut-beg Elmazbegović, Abdulah Šarukić, Ćazo Bihorac, Derviš Čavić - Dedo, Vehbija-ef. Hodžić, Nazim-ef. Jusović, Ramo-ef. Nezović... Ovo su bili jako pismeni i obrazovani ljudi sa kojima se moglo krenuti u posao i organizovanje preokreta nabolje u Islamskoj zajednici.
Te iste godine su bili i izbori za vrhovne organe Islamske zajednice u Jugoslaviji i izabran sam za člana Vrhovnog islamskog starješinstva sa sjedištem u Sarajevu. Izabran sam i za člana Vrhovnog sabora i dato mi je jedno veliko povjerenje. Bio sam i aktivni dopisnik lista „Preporod“ i koristio sam poznanstva koja sam imao u Sarajevu, od svojih profesora. Kao član Vrhovnog sabora upoznao sam predsjednika Sabora prof. dr. Hamdiju Čemerlića. Kao član Vrhovnog starješinstva bio sam direktno uključen u rješavanje problema unutar Islamske zajednice. Pokušavao sam da na svaki mogući način isforsiram prostor Sandžaka i da ga nametnem kao obaveznu temu u svim zasjedanjima. Postao sam čak pomalo i dosadan kod reisuleme Naima Hadžiabdića.
Prvi moj potez po pitanju vakufske imovine bio je da posjetim Moma Džambasanovića, predsjednika Opštine Novi Pazar. Posjetu sam obavio u baraci na Vrhu čaršije gdje je bila smještena Imovinsko-pravna služba. Na prijem kod predsjednika Opštine čekali su i neki drugi, meni nepoznati ljudi, koji su došli da riješe neke svoje privatne imovinske probleme.
Kada sam se predstavio i rekao da sam predsjednik Odbora Islamske zajednice, on je samo klimnuo glavom, a ja sam kazao: „Druže predsjedniče, došao sam ispred Islamske zajednice vezano za parcelu koju Opština treba da nam izuzme.“ On je rekao: „Dobro, nama je sa vama lako. Mi nemamo problema sa Vakufom kada je u pitanju realizacija Detaljnog urbanističkog plana i opšteg interesa.“ Ja sam na to odgovorio: „Dobro je da nema problema kada je u pitanju interes države i širi društveni interes, ali u Islamskoj zajednici postoji problem materijalne prirode. Vi ste nama mnogo dužni, uzeli ste veliku imovinu, ništa nam niste platili, a nastavljate i dalje da nam uzimate. Po našim vjerskim propisima vakuf se ne može ugasiti, može samo da bude mijenjan vakuf za vakuf. Tražimo da nam se da zemlja za zemlju, ili lokal za lokal, ili kuća za kuću.“ On se nasmijao i rekao: „E pa, to je malo teže.“ Ja sam dodao: „E, biće i teže da ga uzmete.“ Nastupio je tajac. On se nasmijao i pomislio je vjerovatno da sam mlad i da ne znam kako se stvari odvijaju. Kod njega sam osjetio želju da nam pomogne, jer nije bilo zatezanja u smislu presijecanja - ne može i tačka. Rekao mi je: „Vi ste mladi i ne poznajete stvari baš najbolje. Nastavit ćemo i dalje da kontaktiramo.“ Odgovorio sam da nema problema i da on treba da me nauči sve šta bude trebalo da Islamska zajednica poduzme u cilju zaštite vakufske imovine. „Vakufska imovina ne treba da se dira i treba držati dalje ruke od crkvenog i vakufskog“, rekao sam. „Druže predsjedniče, ispričat ću vam kako to vjera traži, a nama je na prvom mjestu cilj zaštita vjerskih interesa, a o svemu drugom ćemo se dogovarati.“
Te godine Reisulema je trebao da posjeti Novi Pazar nakon 10 godina i bila je opsežna priprema za njegov dolazak u Sandžak. U pripremi dočeka pored Islamske zajednice bio je uključen i kompletan opštinski aparat i doček je bio organizovan kao za nekog stranog državnika. Pozvali su me u Opštinu i kazali: „Hajro, dolazi nam Reisulema. Pripremite se vi, a i mi ćemo se pripremiti. Treba da ga dočekamo jer je on velika i značajna ličnost. Mi treba dalje da produžimo ovo naše bratstvo i jedinstvo.“
Ja sam upitao: „A kad dođe Reisulema hoćemo li pominjati naše neraščišćene račune na relaciji Vakuf - Opština?“ Asim Krlić mi je tada rekao: „Slobodno. Hajro, sve što imate da potražujete od Opštine iznesi Reisulemi argumentovano i onda ćemo o tome razgovarati i vidjeti šta da radimo.“
To je u meni ulilo povjerenje u ljude koji su tada radili u Opštini da imaju dobru namjeru da ono što je vakufsko bude vakufsko i da se vrati Vakufu.
Pripreme su tekle intenzivno i reisulema Naim Hadžiabdić je došao u Novi Pazar u ljeto 1976. godine.

Nastavit će se...